Mnogo posla je urađeno u pravnim i institucionalnim reformama, ali to samo po sebi nije dovoljno za stvaranje duboko ukorijenjene promjene potrebne za stvaranje kulture u kojoj vladavaju pravda i jednakost. Unutarnje i vanjske dimenzije ljudskog života su uzajamne, jedna ne može biti reformirana bez druge. Ova unutarnja, etička i moralna dimenzija se mijenja promovisanjem određenih moralnih sposobnosti u obrazovanju.
Van zakonskih reformi: kultura i sposobnost u iskorijenjivanju nasilja nad ženama i djevojkama
2. juli 2006. godine
New York
Po mnogim mjerenjima, status žena i djevojaka se u posljednjih 50 godina znatno poboljšao. Dostignuta je veća stopa pismenosti i obrazovanja, povećao se i njhov dohodak po glavi stanovnika, i istaknuta je uloga žena u profesionalnim i političkim sferama. Osim toga, obimne lokalne, nacionalne i globalne mreže žena uspjele su u postavljanju ženskih pitanja na globalni dnevni red i kataliziranju stvaranja zakonskih i institucionalnih mehanizama za rješavanje tih pitanja. Unatoč pozitivnom razvijanju, nemilosrdna epidemija nasilja nad ženama i djevojkama—ovjekovječena društvenim normama, vjerskim fanatizmom, i ekonomskim i političkim izrabljivanjem—i dalje nastavlja razaranje u svakom kutu svijeta. Kako se Međunarodna zajednica bori za provođenje zakona za zaštitu žena i djevojaka, evidentno je da masivna podjela još uvijek razdvaja zakonsku aparaturu i kulturu, utjelovljenu u našim vrijednostima, ponašanju i institucijama, potrebnim da bi se zaustavila epidemija.
Alarmantno nasilje nad ženama i djevojkama odvija se protiv pozadine dva istovremena procesa koja karakteriziraju sadašnje globalno stanje. Prvi je proces raspadanja, koji na svakom kontinentu i svakom području ljudskog života otkriva nemoć otrcanih institucija, zastarjelih doktrina i nevjerodostojnih tradicija, i dovodi do haosa i pada društvenog poretka. Pogoršanje sposobnosti religija da upražnjavaju moralni uticaj ostavilo je za sobom moralni vakuum ispunjen istrijebljivačkim glasovima i materijalnim koncepcijama realnosti koje gaze dostojanstvo ljudskog života. Iskorišteni ekonomski poredak, potican ekstremima u bogatstvu i siromaštvu, gurnuo je milione žena i djevojaka na pozicije ekonomskog ropstva i uskratio njihova prava na imovinu, nasljedstvo, fizičku sigurnost i ravnopravno sudjelovanje u proizvodnim preduzećima. Etnički sukobi i nedostaci države povećali su broj migracija i izbjeglištva broja žena, prisiljavajući ih na pozicije još veće fizičke i ekonomske nesigurnosti. Unutar doma i zajednice, velika učestalost nasilja unutar porodice, porast ponižavajućeg postupanja prema ženama i djeci, i širenje seksualnog zlostavljanja su ubrzali ovaj pad.
Pored uzoraka pogoršanja, drugi konstruktivan i jedinstven proces može se nazrijeti. Ukorijenjena u etici Opće deklaracije ljudskih prava i potaknuta rastućom solidarnošću napora žena širom svijeta, posljednih 15 godina uspješno je postavljen problem nasilja nad ženama i djevojkama na globalni dnevni red. Obimni pravni i normativni okvir razvijen tokom ovoga vremena, doveo je do pozornosti ometane međunarodne zajednice, kulture nekažnjavanja u kojem se takvo zlostavljanje tolerira, pa čak je i prihvaćeno 1993. godine, orijentir Deklaracije UN – a o Eliminaciji nasilja nad ženama definiše nasilje kao:
Svaki čin nasilja zasnovan na spolnoj ulozi koji rezultira, ili koje će vjerovatno rezultirati, fizičkim, seksualnim ili psihološkim bolom ili patnjom žena, uključujući prijetnje takvim radnjama, prisilu ili samovoljno lišavanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu1.
Ova definicija je izazvala pogrešno mišljenje da je nasilje nad ženama i djevojkama privatna stvar. Dom, porodica, nečija kultura i tradicija više nisu konačni arbitri pravedne akcije koji se brinu o nasilju nad ženama i djevojkama. Naknadno imenovanje Specijalnog reportera o nasilju nad ženama osigurava još jedan mehanizam istrage i dovodi mnoge dimenzije ove krize do pozornosti međunaordne zajednice.
Unatoč velikim pomacima u posljednjih petnaest godina, neuspjeh naroda da smanji nasilje je obznanio nedostatke primarno reaktivnog pristupa i postupno dolazi u zagrljaju širi cilj sprječavanja nasilja na prvom mjestu. Uokviren drugačije, trenutni izazov pred međunarodnom zajednicom jeste stvoriti socijalne, materijalne i strukturne uslove u kojima žene i djevojke mogu razviti svoj puni potencijal. Stvaranje takvih uslova će uključivati ne samo namjerne pokušaje da se promijeni pravna, politička i ekonomska struktura društva, nego, i jednako tako važno, zahtijevat će preobrazbu pojedinaca, muškaraca i žena, djevojčica i dječaka, čije vrijednost, na različite načine, održavaju eksploatirajuće obrasce ponašanja. Sa Bahá’í perspektive, srž bilo kojeg programa društvene promjene jeste shvaćanje da pojedinac ima duhovnu ili moralnu dimenziju. To oblikuje razumijevanje njihove životne svrhe, njihove odgovornosti prema porodici, zajednici i svijetu. Uz kritične promjene u pravnoj, političkoj i gospodarskoj arhitekturi koje polako postižu svoj oblik, razvoj moralne i duhovne sposobnosti pojedinaca je bitan element u još nedostižnoj potrazi kako bi se spriječilo zlostavljanje žena i djevojaka širom svijeta.
Ideja promicanja određenih morala ili vrijednosti može bitikontroverzna; prečesto su u prošlosti takvai napori povezani s represivnim vjerskim obredim, opresivnim političkim ideologijama i usko definiranim vizijama općeg dobra. Međutim, moralne sposobnosti, kada su utvrđene na način koji je prihvata ideale Opće deklaracije o ljudskim pravima, a usmjerene su na poticanje duhovnog, društvenog i intelektualnog razvoja svih osoba, predstavljaju ključni element vrste preobrazbe potrebne za oblikovanje ne-nasilnog društva. Nadalje, takve sposobnosti moraju biti usidrene u središnjem društvenom i duhovnom principu našeg vremena, a to je međuzavisnost i povezanost čovječanstva u cjelini. Cilj moralnog razvoja, onda jeste, pomaknut iz individualističkih pojmova ‘spasenja’ da bi prigrlio kolektivni napredak cijele ljudske rase. Kako je naše razumijevanje svjetskih društvenih i fizičkih sistema evoluiralo da se prihvati ta paradigma, tako i mi moramo razvijati moralne sposobnosti potrebne za funkcionisanje etičkog u doba u kojem živimo.
Kako se ovo provodi kod obrazovnih ciljeva? Broj Baha’i škola i visokih ustanova su identificirale specifične moralne sposobnosti koje pomažu spremanje djece i mladih da razvijaju vještine moralnog razmišljanja i da preuzmu odgovornost pridonošenja napretku svoje zajednice. Temelj za takve nastavne planove i programe je uvjerenje da je svaki čovjek duhovno biće s neograničenim potencijalom za plemenitu akciju, ali taj potencijal, kako bi se manifestovao, mora biti svjesno uzgajan kroz nastavni plan i program usklađen s tom temeljnom ljudskom dimenzijom. Među moralnim sposobnostima koje su identificirane od strane Baha’i obrazovnih ustanova uključene mogućnosti su: učinkovito sudjelovati u kolektivnom odlučivanju koje nije kontradiktorno (to uključuje i transformaciju izrabljenih obrazaca ponašanja na temelju upotrebe sile i lažno ukorijenjenih ideja o sukobu kao uporište ljudske interakcije); djelovati čestitim ponašanjem koje je temeljeno na etičkim i moralnim načelima; njegovati svoj osjećaj dostojanstva i samopoštovanja; poduzeti inicijativu u kreativnom, disciplinovanom obliku; obvezati se na osnaživanje obrazovnih aktivnosti; stvoriti viziju željene budućnosti temeljene na zajedničkim vrijednostima i načelima, te potaknuti druge da rade za njihovo ostvarenje; razumjeti odnose temeljene na dominaciji i pridonijeti njihovoj transformaciji u odnosa na temelje reciprociteta i usluga. Na ovaj način, nastavni plan i program nastoji razviti pojedinca kao cjelinu integrira duhovni i materijalni,teoretski i praktični i osjećaj individualnog napretk služenja zajednici.
Iako se takve vrijednosti mogu naučiti u školama, porodično okruženje je ono u kojem djeca rastu i formiraju stavove o sebi, svijetu i svrsi života. Mjerom kojom porodica ne ispunjava osnovne potrebe djece, u toj istoj mjeri će društvo biti opterećeno s posljedicama zanemarivanja i zlostavljanja, te će uveliko pate od posljedica stanja apatije i nasilja. U porodici, dijete uči o prirodnoj moći i njenim ekspresijama u međuljudskim odnosima; tu se prvi put uči prihvati ili odbiti autoritarnu vladavinu i nasilje kao sredstvo izražavanja i rješavanja sukoba. U ovom okruženju, svjetsko nasilje počinjeno od strane muškaraca protiv žena i djevojaka predstavlja napad na temeljnu jedinicu zajednice i nacije.
Stanje ravnopravnosti u porodici i u braku zahtijeva sve veću sposobnost integriranja i ujedinjenja, a ne razdvajanja i individualiziranja. U svijetu brzih promjena, gdje se porodice susreću sa nepodnošljivo napetim pritiscima od strane ekoloških, ekonomskih i političkih, sposobnost da se zadrži integritet porodične veze i pripremanje djece za građanstvo u složenom svijetu ima najveće važnosti. Imperativ je, onda, pomoći muškarcima, da kao očevi razumiju svoje odgovornosti u porodici van ekonomskog blagostanja kako bi se uključilo postavljanje primjera zdravih muško-ženskih odnosa, samodiscipline i jednakog poštovanja prema muškim i ženskim članovima porodice. To je komplementarna uloga ulozi majke, koja je prvi odgojitelj svoje djece i čija su sreća, osjećaj sigurnosti i samopouzdanja bitni da za njenu ulogu učinkovitog roditelja.
Ono što djeca nauče u porodici je ili potvrđeno ili proturječi socijalnim interakcijama i vrijednostima koje oblikuju njihov zajednički život. Sve odrasle osobe u zajednici, odgojitelji, zdravstveni radnici, poduzetnici, predstavnici političkih, vjerskih vođa, policajci, medijski stručnjaci i slično, dijele odgovornost za zaštitu djece. U mnogim slučajevima, međutim,zaštitna mreža života zajednice pojavljuje se kao nepopravljivo rastrgana : milioni žena i djevojaka su predmet trgovine svake godine i podvrgnute su prisilnoj prostituciji i robovlasničkim uslovima; radnici migranti suočavaju se sa dvostrukom marginalizacijom, kao žena i kao migrant, trpe mentalno, fizičko i ekonomsko zlostavljanje u rukama svojih poslodavaca u neformalnoj ekonomiji; Nasilje nad starijim ženama, čiji se broj popeo i kojem često nedostaju sredstva za samozaštitu, uveliko se povećao; dječja pornografija se proširila poput virusa hraneći apetite bestidnog, nereguliranog svjetskog tržišta; u mnogim zemljama, pa čak i čin dobivanja i pohađanja škole stavio je djevojke u ogromnu opasnost od fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Pogoršavajući uslovi koji su uzrokovani slabim državama i neuspjesima provedbe zakona, su duboka moralna dilema pa zajednice moraju pitati: šta pokreće pojedinca da iskoristi život i dostojanstvo drugog ljudskog bića? Gdje temeljni moralni kapacitet koji imaju porodica i zajednica zakažu prilikom kultivisanja?
Širom svijeta, religije tradicionalno igraju odlučujuću ulogu u kultivisanju vrijednosti zajednice. Ipak, danas, mnogi glasovi podignuti su u ime vjere i čine većinu groznih prepreka iskorjenjivanja nasilnog i izrabljivačkog ponašanja prema ženama i djevojkama. Korištenje vjerske žalbe kao sredstvo vlastitih moći, zagovornici ekstremističkih vjerskih tumačenja su tražili da se žene i djevojke “ukrote” tako što im se ograničava njihova pokretljivost izvan kuće, ograničavajući njihov pristup obrazovanju, podvrgavajući svoja tijela štetnim tradicionalnim praksama, kontrolirajući ruho pa čak su i kažnjene smrću zbog djela za koja se tvrdilo da vrijeđaju porodičnu čast. Religija sama stoji pred očajnički potrebnom obnovom. Temeljni element takve obnove je potreba za vjerskim vođam koji će govoriti nedvosmisleno i postaviti standardne nosioce načela ravnopravnosti muškaraca i žena, moralna i praktična načela hitno trebaju biti ostvarena u društvenim, političkim i ekonomskim sferama društva. Danas, vjerske prakse i doktrine u flagrantnom kršenju međunarodnih standarda ljudskih prava moraju biti predmet dubljeg pregleda i ispitivanja, imajući u vidu da sve religije sadrže glasove žena, koji su često bili odsutni iz razvijajućih definicija o tome šta religija jeste i šta ona zahtijeva.
Pojedinac, njegova porodica i okolna zajednica konačno su pod zaštitom države; Na ovoj je razini očajnički potrebno prosvijetljeno i odgovorno vodstvo. Većina vlada, međutim, i dalje se odriču svoje međunarodne obveze da kazne i spriječe nasilje i iskorištavanje žena i djevojaka; mnogi nemaju političku volju; neki ne uspiju izdvojiti dovoljno sredstava za provođenje zakona; u mnogim zemljama ne postoje specijalizirane službe za rješavanje nasilja nad ženama i djevojčicama; i rad na prevenciji je u gotovo svim kontekstima bio ograničen na lokalne kratkoročne mjere.2 U stvari, nekoliko država može potvrditi čak i najmanje smanjenje sveukupne nadmoćnosti.3 Mnoge države se i dalje skrivaju iza kulturnih i vjerskih rezervacija međunarodnih ugovora kojima se osuđuje to nasilje, dodatno stalno ponavljajući klimu pravnog i moralnog nekažnjavanja čineći nasilje i žrtve uglavnom nevidljivim.
Eru razvoja zakonskih okvira sada mora pratiti naglasak na provedbi i prevenciji. Temelj takvih mjera je strategija ukorijenjena u obrazovanju i osposobljavanju djece na način koji im omogućava da rastu intelektualno i moralno, kultivirajući u njima osjećaj dostojanstva, kao i odgovornosti za dobrobit svoje porodice, zajednice i svijeta. Iz proračunske perspektive, prevencija uključuje namjerno usvajanje rodno-specifičnih mjera da bi se osigurao adekvatan dio sredstava koja se izdvajaju za pružanje pristupačnih socijalnih usluga i provedbi zakona. Takvi napori moraju biti pojačani jasnom definicijom nasilja, kao i sveobuhvatnim metodama prikupljanja podataka kako bi se ocijenili nacionalni napori u datom području, kao i na podizanju svijesti među muškarcima i ženama težini i učestalosti nasilje koje se događa u u njihovoj zajednici.
Međunarodna zajednica, uprkos značajnom vodstvu po tom pitanju kroz Deklaracije iz 1993, njeno priznanje nasilja nad ženama i djevojkama kao “prepreke za postizanje jednakosti, razvoja i mira” i rad specijalnog reportera, je podijeljena i lijena da sprovede svoje riječi u djelo. U 2003., zakazivanje kod djelovanja je naglašeno na sastanku 47. sjednice Komisije UN-a o položaju žena koja, po prvi put u historiji Komisije, nije bila u mogućnosti da se pojavi na skupu dogovorenih zaključaka u vezi nasilja nad ženama. U ovom slučaju, kulturni i vjerski temeljeni argumenti su se pokušali iskoristiti u svrhu zaobilaženja obaveza zemalja kao što je navedeno u Deklaraciji iz 1993. Imperativ je, dakle, na budućim sastancima Povjerenstva da odlučujući jezik s obzirom na sprječavanje nasilja nad ženama i djevojkama, bude usvojen u vidu dogovorenih zaključaka, utvrđujući ne samo pravni, nego i moralni ton koji pristaje ovoj globalnoj epidemiji.
Kako bi se ispunile brojne obaveze, međunarodna zajednica treba dramatično povećati moć, ovlasti i sredstva namijenjena ljudskim pravima žena, ravnopravnost spolova te osnaživanje žena. Baha’i Međunarodna Zajednica je dio razgovora koji predlažu stvaranje autonomne agencije Ujedinjenih naroda sa opsežnim mandatom posvećenim cijelom nizu ženskih prava i poboljšanja. To proizlazi iz platforme Pekinga za djelovanje, programa rada u Kairu, te iz Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i osiguravanju da se perspektiva ljudskih prava u potpunosti integrira u svim aspektima rada UN-a. Garantovati glas za žene na najvišim razinama odlučivanja u UN-u, takvo tijelo trebalo bi biti na čelu s direktorom sa statusom Podglavnog tajnika. Za učinkovito provođenje mandata, institucija zahtijeva potrebnu nacionalnu prisutnost, kao i neovisne stručnjake za prava žena kao dio tijela upravljanja.
Napori da se iskorijeni epidemija nasilja nad ženama i djevojčicama moraju polaziti i biti pojačani od strane svih slojevima društva, od pojedinca do međunarodne zajednice. Međutim, oni ne moraju biti ograničeni pravnim i institucionalnim reformama, za ovaj slučaj samo manifestirani kriminal je nesposoban za stvaranje duboko ukorijenjene promjene potrebne za stvaranje kulture u kojoj pravda i jednakost prevladavaju nad naglom autoritarnom vlašću i fizičkom silom. Zaista su unutrašnje i vanjske dimenzije ljudskog života uzajamne, ne mogu se reformirati drugima. To je ta unutrašnja, etička i moralna dimenzija koja sada stoji za potrebu transformacije i, konačno, pruža najsigurniji temelj vrijednosti i ponašanja koje podižu žene i djevojke, a, za uzvrat, promoviše se napredak cjelokupnog čovječanstva.
Bilješke
1. Rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda 48/104 od 20. decembar 1993. Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama, članak 2. UN Dokument A/RES/48/104.
2. Odjel Ujedinjenih naroda za unapređenje položaja žena (2005.) Izvještaj o radu na sastanku skupšine grupe eksperata: Dobre prakse u suzbijanju i uklanjanju nasilja nad ženama. 17-20 maj 2005, Beč Austrija. [http://www.un.org/womenwatch/daw/egm/vaw-gp-2005/docs/FINALREPORT.goodpractices.pdf]
